1 Kad sam se dakle sa svojom enom Anom i sa sinom Tobijom opet naao na svome, bijae mi na Pedesetnicu, a to je Blagdan sedmica, prireen lijep objed i ja sjedoh da blagujem.
2 Vidjevi ona mnoga jela, rekoh sinu: “Idi i dovedi jednoga od nae brae na koga naie a koji se sjea Gospodina. Eto, ekat u te!”
3 Kad se sin vratio, kaza: “Oe, jedan od naega roda zadavljen je i baen na trg.”
4 A ja, nita i ne okusiv, skoih na noge i unesoh onoga mrtvaca u jednu kuu, gdje mogae ostati sve do zalaza sunca.
5 Potom se vratih, umih se i pojedoh svoj objed u alosti.
6 Sjetih se Amosova proroanstva: “Svetkovine vae u tugu e se pretvoriti, a radosti vae kuknjavom e postati.” I zaplakah.
7 Kad je sunce zalo, odoh, iskopah raku i sahranih mrtvoga.
8 Susjedi mi se rugali i govorili: “Zar se ne boji da e ga zbog toga ubiti? Jednom se izvukao, a sad opet pokopa mrtvace.”
9 Iste noi, poslije onog ukopa, vratih se kui, a kako bijah neist, legoh kraj zida u vrtu; bilo je toplo pa sam spavao otkrivena lica.
10 Nisam znao da je u zidu bila ptiica. I kako mi oi bijahu otvorene, padoe mi tople ptije izmetine u oi i od toga dobih bijele mrlje. Iao sam lijenicima, ali mi ne mogoe pomoi. Uzdravao me Ahikar dok ne ode u Elimaidu.
11 Moja je ena Ana odonda zaraivala runim radom: prela je i tkala.
12 Kad bi gospodarima obavila posao, platili bi joj. Sedmoga oujka dovri tako jedan rad i posla ga gospodarima. Oni joj sve isplatie i povrh toga poklonie jare.
13 Kad ga dovede, jare poe veati. Upitah enu: “Odakle ti jare? Da moda nije ukradeno? Vrati ga gospodarima, jer nije doputeno jesti to je ukradeno.”
14 A ona odgovori: “Dadoe mi ga kao dar povrh plae.” Ali ja nisam vjerovao, nego sam joj, naljutivi se na nju, svejednako govorio da ga vrati gospodarima. A ona onda odgovori: “Gdje su tvoje milostinje i tvoja dobra djela? Eto, vide se na tebi!”