1 A otac Tobijin brojio svaki dan. I kad je prolo vrijeme za povratak a sina ne bijae,
2 ree Tobit: “Moda su odbijeni? Ili je moda umro Gabael pa novac nije predan?”
3 I rastui se veoma.
4 Kaza mu ena: “Dijete je stradalo kad ga tako dugo nema.”
5 I poe jadikovati: “Kako da ne budem zabrinuta, dijete moje, kad sam ti dopustila da ode, svjetlo oiju mojih!”
6 Tobit je stade tjeiti: “uti, ne govori: njemu je dobro.”
7 Ona mu odgovori: “uti ti i ne zavaravaj me; znam ja, stradalo je dijete moje.” Svakog je dana izlazila na cestu kojom je sin krenuo na put; danju ne bi ni dodirnula jela, a nou nije prestajala jadikovati za svojim Tobijom. Kad proe etrnaest dana svadbenih za kojih Raguel zaklinjae Tobiju da ostane,
8 Tobija kaza Raguelu: “Pusti me da idem, jer su ve otac moj i majka moja izgubili nadu da e me jo ugledati.”
9 Tast ga zamoli: “Ostani kod mene, a ja u se pobrinuti da pronaem nekoga koji e ocu tvome donijeti vijesti o tebi.” Ali mu Tobija odvrati: “Ne, nego me pusti da idem k ocu svome!”
10 Raguel onda ustade, preda mu Saru, njegovu enu, i polovicu imutka, sluge, stoku i novac.
11 Poto ih je blagoslovio, oprosti se s njima govorei: “Djeco, Bog nebeski nek’ vam udijeli sreu jo prije nego to umrem.”
12 A svojoj keri kaza: “Potuj svekra i svekrvu: oni su ti sada roditelji. I da ujem samo dobre vijesti o tebi.” I poljubi je.
13 Onda Edna ree Tobiji: “Ljubljeni brate moj, nek’ ti Gospodar neba dade sretan povratak, a meni neka udijeli milost da vidim djecu koju e imati s mojom Sarom, da osjetim radost pred Gospodom. Evo, predajem ti ker svoju na uvanje: ne alosti je.”
14 Zahvalivi Bogu to mu je udijelio sretan put i poeljevi blagoslov Raguelu i Edni, eni njegovoj, Tobija krenu.