1 Boe otaca naih i Gospode milosra, ti koji si rijeju svojom stvorio svemir
2 i koji si sazdao ovjeka mudrou svojom da vlada nad stvorovima tvojim
3 i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi duom pravinom:
4 daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me izmeu djece svoje.
5 Jer sam sluga tvoj, sin slukinje tvoje, ovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone.
6 Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savren, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi niemu vrijedio.
7 Ti si me izabrao za kralja svome narodu i za suca sinovima i kerima svojim.
8 Odredio si mi da sagradim Hram na Svetoj gori tvojoj i rtvenik u gradu boravita tvojeg, u liku svetoga atora koji si odiskona bio spremio.
9 S tobom je mudrost koja zna djela tvoja, koja je bila nazona kad si stvarao svijet; ona zna to je milo tvojim oima i to je pravo po tvojim zapovijedima.
10 Polji je s nebesa svetih i otpravi je od svoga slavnog prijestolja, da uza me bude i potrudi se sa mnom i da spoznam to je tebi milo.
11 Jer ona sve zna i razumije, ona e me razborito voditi u pothvatima mojim i tititi svojom moi.
12 Tad e ti djela moja biti ugodna, i ja u pravedno upravljati pukom tvojim i bit u dostojan prijestolja oca svoga.
13 Jer tko moe spoznati Boju namisao i tko e se domisliti to hoe Gospod?
14 Plaljive su misli smrtnika i nestalne su nae namisli.
15 Jer propadljivo tijelo tlai duu i ovaj zemljani ator pritiskuje um bremenit mislima.
16 Mi jedva nagaamo to je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono to je u naim rukama: a to je na nebu, tko e istraiti?
17 Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga.
18 Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako nauili ljudi to je tebi milo i spasili se tvojom mudrou.