1 Nastavie put dok se ne pribliie Ninivi.
2 Onda Rafael kaza Tobiji: “Ne zna li, brate, u kakvu si stanju ostavio oca svoga?
3 Potrimo nas dvojica prije tvoje ene i priredimo kuu:
4 uzmi u ruku riblju u.” Krenue, a pas za njima.
5 Dotle je Ana sjedila i gledala na put ne bi li ugledala svoje dijete.
6 Izdaleka ga opazi pa ree Tobitu: “Evo, vraa se sin tvoj i ovjek koji ga pratio.”
7 A Rafael ree Tobiji: “Znam da e otac tvoj otvoriti oi.
8 Ribljom ui namai njegove oi, a on e ih, outjevi svrbe, protrljati i tako skinuti s njih bijele mrlje i tebe vidjeti.”
9 Dotle se Ana, potravi naprijed, baci u zagrljaj sinu svome i ree mu: “Opet te vidim, sine moj! Od ovoga asa mogu mirno umrijeti!” Nato oboje zaplakae.
10 Tobit izie na vrata i spotae se, ali sin potra k njemu
11 i pridra ga, razmaza u ocu preko oiju i kaza: “Hrabro, oe moj!”
12 Kad ga oi zasvrbjee, protrlja ih, a iz oinjih mu se kutia oljutie bijele mrlje.
13 Ugledavi sina, zagrli ga, zaplaka i probesjedi:
14 “Blagoslovljen da si, Boe, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti aneli! Jer si me udario pa se smilovao na me: evo gledam svoga sina Tobiju!”
15 Njegov sin, sav sretan, ue u kuu te izvijesti oca o velikim dogaajima to su mu se zbili u Mediji.
16 Tobit, prepun radosti i blagoslivljajui Boga, poe u susret snahi, prema vratima Ninive. Oni koji su ga vidjeli kako hoda bijahu zadivljeni to je progledao, a Tobit priznavae pred njima da mu se Bog smilovao.
17 Kada Tobit doe do Sare, snahe svoje, pozdravi je govorei joj: “Dobro dola, keri moja! Blagoslovljen Bog koji te doveo k nama! I neka su ti blagoslovljeni i otac i majka!”
18 I velika radost obuze svu brau njegovu u Ninivi.
19 A dooe i Ahikar i njegov neak Nasbas pa se Tobijina svadba u veselju slavila sedam dana.